Our three weeks in Thailand started, and ended in Bangkok.

According to the Guinness Book of World Records, the capital of The Kingdom of Thailand holds the world record for the longest name of a place: Krung Thep Mahanakhon Amon Rattanakosin Mahinthara Yuthaya Mahadilok Phop Noppharat Ratchathani Burirom Udomratchaniwet Mahasathan Amon Piman Awatan Sathit Sakkathattiya Witsanukam Prasit which stands for ”the city of angels, the great city, the eternal jewel city, the impregnable city of God Indra, the grand capital of the world endowed with nine precious gems, the happy city, abounding in an enormous Royal Palace that resembles the heavenly abode where reigns the reincarnated god, a city given by Indra and built by Vishnukam”. Very simple, right? 🙂

Our neighbourhood in Ratchathewi district
Majority of the hotels has a pool, because you need one in such a heat

Before King Rama I established Bangkok as the new capital of the Siamese kingdom (Thailand changed its name back in 1939), Bangkok was just an ordinary fishing village on the Chao Praya river.

The foundation of the present city dates back in the year 2325 of Thai lunar calendar. It was 1782 if you use the standard Gregorian calendar.

Thailand is a unitary parliamentary constitutional monarchy under a military junta and they are in the minds of the general election campaign.

This religious structure called The Giant Swing, was formerly used in an old Brahmin ceremonies

The former beloved King Bhumibol Adulyadej, the longest-reigning monarch in Thai history and the longest-reigning monarch having reigned only as an adult, reigning for 70 years, died two and a half years ago and the land was in the state of mourning for a full year. After the election on March 24th, the new king is going to be crowned. Speaking of the kings….they are extremely respected and it’s been highly forbidden to say something against them.

The photos of the king are everywhere

Although the national anthem is played every morning and evening, we haven’t heard it once. Maybe because it’s hard to hear anything except the chaos around you.

Victory Monument, an Obelisk monument was erected in June 1941 to commemorate the Thai victory in the Franco-Thai War

The city has a population of over eight million, or 12.6 % of the country’s population. We, probably, met every single of them. I still don’t understand where all those people go. I mean, is anyone working, like in an office? Because, the city is just too chaotic! However, it’s working….somehow 🙂

The main form of transport are still cars and motorbikes so it doesn’t surprise the immense pollution in the city. Just as we were planning to go to Thailand, Bangkok reported lack of the breathing mask as the air quality got worse. I don’t think they have a developed consciousness when it comes to the use of plastic and recycling. If you add burning of the fields and waste plus car smog, you have a deadly city.

The government solution was to clear the smog using water cannons that is just ridiculous. It wouldn’t help in any way. Reducing the poisonous cars, maybe, but that’s a whole other story.

During our stay, we used the Grap app, something similar to Uber. We bought another SIM card for 400 nok (40 $) and used it on a daily basis. I don’t think our relationship would have survived without it 🙂

Public transportation is just horrendous. It’s cheaper option and we have used it a couple of times, because we are adventurous and naive, but all in all it left us speechless every time.

The thing is, if we got to the right bus, on the right side of the street because they are driving on the left side, Debeli knocked his head at least once getting on/off the bus (everything was too short for him) we were left to guess where should we get off the bus, because the ticket lady rarely recognized our google maps stop, and the driver rarely stopped (you have to ring the bell prior to your stop).

The bus tickets

The bus drivers driving skills, on the other hand, are not worth mentioning. It was dangerous and funny at the same time, but still less crazy than a tuk tuk ride.

Tuk tuks are a traditional form of transport in Thailand named after its sound that makes while driving. It’s very popular not just among tourist, but also the locals. The only difference is, their ride is definitely going to be cheaper.

Tuk tuk and taxi drivers are disgracefully rude and they will openly refuse to use the taximeter while driving farangs (white people) and you always have to negotiate the price before using their services.

A bit more advanced forms of public transport in Bangkok are fast buses and trains, but they are still far away from what you’ve experienced in some other big cities, like London, NY or even Oslo. Which is not a big city. Just a bit more organized. 🙂 Each of these buses / trains has two working lines and several more under construction. For about half a million of users daily. The good thing is, they are clean and punctual (which is exception, not a rule in Thailand), and they have air condition. A life savior in Bkk.

Since Bangkok lays on the Chao Praya River and has a bunch of canals, it’s not unusual to take a taxi boat. It would be much nicer if the water was actually clean.

Thailand experienced the world’s highest economic growth rate in the past couple of decades, with a short break during the Asian financial crisis in 1998. Exports of the industrial goods, especially electronics, clothing and footwear, vehicles, furniture, food, plastics and toys account for more than half of GDP, and tourism, with over 20 million foreign visitors a year, gently takes on the leading role in filling the city budget.

Massive blocks that support huge overpasses are in contrast to the beautiful temples

In spite of the development, Bangkok still has no sophisticated infrastructure or city planning awareness. City skyscrapers and luxury shopping centers stand next to or opposite abandoned and deranged buildings that are sometimes life-threatening.

The city lacks big green surfaces, together with trashcans. We used to carry plastic food leftovers across the city only to see the local put it somewhere next to an abandoned building. The worst part was the smelly odor in 93F heat and 85% humid air.

Lumpini park

One of the few places with a sufficient number of trashcans was a complex of buildings called Phra Borom Maha Ratcha Wang. No wonder, when the Great Palace was an officially royal residence for around 140 years, since the foundation of Bangkok in 1782 until 1925.

The Grand Palace

The Grand Palace is one of the most visited places in Bangkok, in spite the fact that the royal family lives somewhere else, and the Palace is used only for the formal events. Entrance fee: 500 bht or 16$.

Construction of the palace began in 1782, the same year when King Rama I established Bangkok as the capital of the Siamese kingdom.

Surrounded by walls on all four sides, the Great Palace is located on the right bank of Chao Phraya River and the complex occupies an area of over 200,000 m².

Within the area, there are numerous buildings and pavilions surrounded by green surfaces, gardens and courtyards.

Architecturally, the Great Palace is a bit eclectic, thanks to numerous refurbishments and upgrades done by each of the Thai kings.

The Thai sense for the details is incredible, as well the sense of combining traditional architectural elements with the European ones. Phra Thinang Chakri Maha Prasat throne hall completed in 1882 is one of the better examples.

How did it come to that? Very simple. After traveling to Malaysia, King Rama V, brought two British architects who designed the building to look like European one. The king’s advisers insisted that at least one part of the building had a traditional look so the compromise was half and half.

The lower part of the building resembles the European style of construction (Renaissance bossage, although very stylized) while the upper part is made in traditional Thai style with green and orange tiles and gilded towers (prasats).

The Great Palace houses one of the sacred Buddhist temples (Wat) in Thailand. Wat Phra Si Rattana Satsadaram is home to the statue of an emerald Buddha for which the temple was named.


The Emerald Buddha was not in the mood for photographing (taking photos is forbidden) but the Reclining Buddha had nothing against a few snaps 🙂

Wat Phra Chetuphon Vimolmangklararm Rajwaramahaviharn or shorter Wat Pho is a for one of the largest statues of the Reclining Buddha in Thailand.

One of the oldest (and biggest) city temples, founded in the days of King Rama I, is first on the list of six temples in Thailand classed as the highest grade of the first-class royal temples. It’s a home to more than one thousand Buddha images, as well as one of the largest single Buddha images at 46 m (150 feet) in length.

The soles of the feet of the Buddha are 3 m high (9 feet) and 4.5 m (14) long, and inlaid with mother-of-pearl. They are each divided into 108 arranged panels, displaying the auspicious symbols by which Buddha can be identified, such as flowers, dancers, white elephants, tigers, and altar accessories. At the center of each foot is a circle representing a chakra or energy point.

The right arm of the Buddha supports the head with tight curls, which rests on two box-pillows richly encrusted with glass mosaics.

Wat Pho is considered to be the first public university of Thailand, teaching students in the fields of religion, science, and literature through murals and sculptures. It is also the first school of Thai medicine approved by the Thai Ministry of Education, and one of the earliest massage schools.

Speaking of the massage, of course we had to do one 🙂

Although the true ancient style of the massage requires the massage be performed solo, with just the giver and the receiver, nowadays it common for a dozen or so subjects to receive massage simultaneously in one large room. It is up to you whether you want to have a whole body massage or a partial one.

We opted for a small massage salon near our accommodation, and we spend relaxing hour laying in the armchair, covered under the towel while our masseurs chatted in Thai giving us a massage. There is constant body contact between the giver and receiver, but rather than rubbing on muscles, our bodies were compressed, pulled, stretched and rocked.

Given the majority of Thais being Buddhist, we spotted a bunch of flower garlands made from marigold and white jasmine

Wat Arun Ratchawararam Ratchawaramahawihan or simply Wat Arun is probably one of the most beautiful Buddhist temples in the city. The temple derives its name from the Hindu god Aruna, often personified as the radiations of the rising sun.

It is situated on the right bank of the Chao Praya river and it’s easy accessible with a taxi boat. Entrance fee for majority of the temples is 100 bht (3 $).

Although the temple had existed since at least the seventeenth century, its distinctive prangs (spires) were built in the early nineteenth century during the reign of King Rama II. Given the delicate white color of the decorative stucco material, the temple is cleaned every 10 years. By hand.

The dress code is to cover your shoulders and knees, and if you enter sanctuary, you should take your shoes off as well
The main feature of Wat Arun is its central prang built in Khmer-style, which is encrusted with colorful porcelain. The height is reported by different sources as between 66 m (219 ft) and 86 m (282 ft).
In the Buddhist iconography, the central prang is considered to have three symbolic levels—base for Traiphum indicating all realms of existence, middle for Tavatimsa where all desires are gratified and top denoting Devaphum indicating six heavens within seven realms of happiness

The corners are surrounded by four smaller satellite prang decorated by seashells and bits of porcelain which had previously been used as ballast by boats coming to Bangkok from China.


The area that houses the Grand Palace today, was once a home to a large Chinese immigrant community that Rama I moved a bit to the south. The place is now known as Chinatown, one of the biggest Chinatowns in the world.

The Chinatown gate

One of the few green, peaceful oasis in the city is old Chinese cemetery, that once belonged to this immigrants, representatives of Teochew people.

Hidden between busy streets and huge skyscrapers, the cemetery is actually abandoned and now serves as a recreational park.

At first, the inaccessible area outside the city walls, Chinatown became the leading trading center at the end of the 19th and the early 20th century.

Today it’s best known as the center of Chinese food culture with numerous shopping stalls selling all sorts of teas, dried mushrooms and various homeopathic remedies which one should try, only if it knew Chinese.
When translated, the Yaowarat (Road) means the Young King and the name refers to King Rama V who started building this mile long road across Chinatown.

We arrived in Bangkok on the 5th of February right for the celebration of the Chinese New Year, so of course we went to explore the area of Chinatown.

It’s the Year of the Pig

It was our first encounter with the evening humidity, the chaos of the Thai capital and numerous street stalls that sell everything, but mostly food. What we ate, you will read in a text devoted only, and only to the glorious food 🙂




Naš trotjedni boravak u Tajlandu počeo je, i završio, u Bangkoku.

Pogled s balkona u Ratchatewi četvrti gdje smo bili smješteni 
Bazen je bio svakodnenvo olakšanje jer su vrućina i vlaga nesnosne

Glavni grad Kraljevine Tajland nalazi se u Guinnessovoj knjizi rekorda kao grad s najdužim imenom na svijetu koje glasi: Krungthepmahanakhon Amonrattanakosin Mahinthara Yutthaya Mahadilok Phop Noppharat Ratchathani Burirom Udom Ratchaniwet Mahasathan Amonphiman Awatansathit Sakkathattiya Witsanukamprasit, a u prijevodu znači ”grad anđela, veličanstveni grad besmrtnika, grad devet dragulja, sjedište kralja, grad kraljevskih palača, dom bogova”.

Prije no što je Kralj Rama I Veliki utemeljio Bangkok glavnim gradom Sijamskog kraljevstva (kako se Tajland nekad zvao) grad je bio obično ribarsko selo na istočnoj obali rijeke Chao Phraya. 

Svečana ceremonija postavljanja kamena temeljca desila se 2325. godine po Tajskom lunarnom kalendaru ili 1782. po Gregorijanskom (našem) kalendaru.

Razliku u godinama primijetili smo na brojnim izbornim plakatima koji su taman bili odgođeni kad smo mi došli u veljači 2019., a prvi opći izbori nakon državnog udara 2014. godine trebali bi se održati 24. ožujka aktualne 2562. godine.

Ulična umjetnost. Al doslovce. Ovo je neki prolaz

Otkako je došla na vlast, vojna vlada odgađala je izbore nekoliko puta obrazlažući to potrebom da se provedu reforme i provede miran prijenos vlasti s pokojnog kralja na njegova nasljednika.

Nakon izbora trebala bi uslijediti krunidba novog kralja, 66-godišnjeg Maha Vajiralongkorna, koji je na prijestolje stupio prije tri godine, samo dva mjeseca nakon smrti svoga oca kralja Bhumibola Adulyadeya koji je vladao sedam desetljeća i time zaslužio titulu najdugovječnijeg monarha. Čak dugovječnijeg i od engleske kraljice Elizabete. Op op!

Inače, Tajlanđani izuzetno poštuju svog Kralja, čak do te mjere da je svaki komentar protiv njega kažnjiv zakonom.

Iako se nacionalna himna pušta svaki dan ujutro u 8 i navečer u 6 sati, te je običaj zastati dok ona ne završi, mi ju nismo čuli ni u jednom trenutku. Doduše u gradu u čijem ”užem” središtu živi 8 milijuna (prijavljenih) stanovnika i koje smo na dnevnoj bazi susreli, valjda, sve pravo je čudo da išta čujete. Vlastite misli, sigurno ne.

Grad je kaotičan. PREKAOTIČAN! Ali funkcionira, po nekakvim čudnim zakonima svemira.

Pješaci su zadnja rupa na sviralu, a cijeli grad je motoriziran tako da je Bangkok na čestom udaru kritika kao jedan od najzagađenijih gradova svijeta. Taman kako smo mi putovali u Tajland zagađenje otrovnim mikročesticama popelo se na crvenu razinu. Ponestale su maske za disanje iz svakodnevne prodaje, a UN je žestoko osudio tajlandsku vladu koja je brže bolje krenula sanirati štetu. Ali od posljedice, ne od uzroka. Tako umjesto da zatvore tvornice i spalionice otpada (jer otpad se tamo pali, ne reciklira), oni su zatvorili škole i krenuli šmrkom na oblake. Kao da će to nešto pomoći. Ni kap kiše, koja bi čestice spustila iz zraka na zemlju, nije pala kako smo mi bili u gradu. A čini se da uskoro ni neće.

Automobili i motocikli, koji usput služe i kao taksiji, omiljeno su prijevozno sredstvo stanovnika Bangkoka. Nije ni čudo jer se njima najbrže stiže od točke A do točke B. Tajlandska verzija Ubera, tzv. Grab, doslovce nam je spasila život. I vezu 🙂

Za nekakvih sitnih 80ak kuna kupili smo drugu SIM karticu za mobitel uz koju smo imali neograničeno korištenje interneta mjesec dana, što je omogućilo skidanje Grab aplikacije i ugodnu, klimatiziranu i manje stresnu vožnju gradom.

Javni prijevoz, s druge strane, pogotovo autobusi, daleko su jeftinija, traumatičnija i komičnija opcija. Jeftinija, jer karta dođe nekih 3 kune, traumatičnija jer je Debeli redovito zveknuo glavom o strop ili štok (sve mu je bilo nisko ili kratko), a komičnija jer…..jer nema tih riječi kojima se može opisati vožnja petkom popodne jednim od stotine buseva javnog prijevoza.

Metalna pernica u kojoj je kondukterka držala karte i sitniš. Inače, u Tajlandu manulani rad, naspram strojnog, je još uvijek široko zastupljen. Znači, umjesto da vam se parking rampa digne automatski, u nekom manje turističkijem dijelu grada, to će napravit – čovjek. Stara škola 🙂

Dakle, ako ste imali sreće pa stali na pravu stranu ceste (jer u Tajlandu se vozi po lijevoj strani), dočekali svoj bus koji ponekad ni ne stane na stanici, ušli u pravi bus, kondukterka je sa zaslona vašeg mobitela shvatila kud idete, samo vam je preostalo naći mjesto za sjesti….i skužiti na kojoj stanici izlazite. Jer kao što sam rekla…bus stane ako putnici izlazite, a vi baš i ne znate gdje izlazite, osim ako vam ljubazna kondukterka na vrlo lošem engleskom kaže baj baj 🙂

Engleski im je nevjerojatno loš, al brat bratu ni mi ne znamo Tajski 

O samom umijeću vozačeve vožnje, koji svako malo poseže za vodom iz svoje plastične kante pored sjedala, neću ni govoriti. Nešto kao kad je Debeli kasnio na posao u Zagrebu. Svaka traka je bila njegova 🙂

Vožnja tuk tukom spada pod nešto što morate napraviti, ali čisto iz kulturoloških razloga jer cijenom se ne razlikuje puno od Grab opcije, čak može biti i skuplje pogotovo jer se za cijenu morate cjenkati prije ulaska u vozilo, a vozači su nemilosrdni kad su turisti u pitanju. Taksisti su besramno bezobrazni po tom pitanju. Jednostavno vam neće uključiti taksimetar i to će vam otvoreno reći. Vi ste farang (bijelac) i imate para, što ih ne bi ostavili njima.

Suvremeniji načini gradskog prijevoza u Bangkoku, iako još daleko u zaostatku ako ga usporedimo s nekim drugim velegradovima, su BTS brzi nadzemni vlak, MRT podzemna željeznica, BRT brzi bus te ARL brzi vlak sa Suvarnabhumi aerodroma, devetog najprometnijeg aerodroma na svijetu. Zašto u zaostatku pitate se? Pa, zato što svaki od ovih vlakova/buseva ima maksimalno, pazi sad, DVIJE linije. Dvije. Za cc pola milijuna korisnika dnevno.

Koliko god je ”vanjski” promet kaotičan, toliko je podzemna/nadzemna uređena, klimatizirana i čista

Još jedan od načina vožnje gradom, čak bi bio i romantičniji da je voda čišća, jest prijevoz brodicama po vodenim kanalima ili Chao Phraya rijeci koja grad dijeli na istočni i zapadni dio.

Rijekom plove brojni riječni busevi, trajekti i vodeni taksiji (longtails), sve skupa petnaestak riječnih linija kojima možete s jedne na drugu stranu grada.

U posljednjih nekoliko desetljeća tajlandsko gospodarstvo zabilježilo je jednu od najvećih stopa rasta na svijetu, s prekidom u doba azijske financijske krize 1997. i 1998. godine. Izvoz industrijskih proizvoda, osobito elektronike, odjeće i obuće, vozila, namještaja, hrane, plastike i igračaka čini više od polovice BDPa, a turizam, s preko 20 milijuna stranih posjetitelja godišnje, lagano preuzima vodeću ulogu u punjenju gradskog proračuna.


Džungla usred grada

No, usprkos razvoju grad Bangkok još uvijek nema uređenu infrastrukturu ni razvijenu svijest o gradskom planiranju. Gradski neboderi i luksuzni trgovački centri stoje nasuprot napuštenih i derutnih zgrada koje su ponekad opasne za život.

Jedan od milijun ogromnih trgovačkih centara
Negdje na ulici
Samo sam čekala da mi nekaj padne na glavu

Zelenih površina ima koliko je crno (zeleno?) pod noktom, a kanti za smeće isto tako. Znalo se desiti da sa sobom nosamo vrećicu smeća preko cijelog grada jer nema kante da ga odložimo. I onda vidimo lokalca kako ležerno odlaže smeće ispred nekog napuštenog izloga. Ne moram ni spominjati miomiris smeća kojeg stvara nekoliko milijuna stanovnika na plus 34. Zagreb. Ljeto. Gradski kontejneri. Jasno vam je? 🙂

Jedno od rijetkih mjesta s dovoljnom količinom kanti za smeće bio je kompleks građevina pod nazivom Phra Borom Maha Ratcha Wang. Nije ni čudo kad je Velika palača bila službeno kraljevsko prebivalište pune stočetrdesettri godine. Od osnutka Bangkoka 1782. sve do 1925. godine.

Usprkos tome što su posljednji tajlandski kralj i njegovi nasljednici živjeli u drugom kompleksu, Grand Palace jedno je od posjećenijih gradskih lokacija, jer i dalje služi za odvijanje službenih ceremonija. Ulaz 500 bht, cc 100 kn.

Gradnja palače započela je 1782., iste godine kad je Bangkok utemeljen novim glavnim gradom Kraljevstva Siam, prema naredbama kralja Rame I.

Okružena zidovima na sve četiri strane, Velika palača smještena je na desnoj obali Chao Phraya rijeke, a gotovo četvrtasti cjelokupni kompleks površinom zauzima područje od preko 200 000 m².

Unutar ove površine nalaze se brojne zgrade, paviljoni okruženi travnjacima, vrtovima i dvorištima.

Arhitektonski gledano, Velika palača, izgleda dosta eklektično, zahvaljujući brojnim pregradnjama i nadogradnjama te mnogobrojnim kraljevima od kojih je svaki imao nešto za reći, tj za nadogradit.

Uz nevjerojatan smisao za detalje, Tajlanđani imaju neobičan smisao za kombiniranje tradicionalnih arhitektonskih elemenata s europskim. Jedan od boljih primjera tog mixa jest Phra Thinang Chakri Maha Prasat prijestolna dvorana dovršena 1882.

Kako je došlo do toga, mislite? Vrlo jednostavno. Ondašnji kralj Rama V, nakon putovanja Malezijom, dovukao je sa sobom dvojicu Engleza arhitekata, koji su udovoljili kraljevim željama da zgrada izgleda europskije, no kraljevi savjetnici ustrajali su u odluci da barem dio građevine ima tradicionalni izgled tako da je kompromis bio pola pola 🙂

Donji dio zgrade u potpunosti nalikuje europskom stilu gradnje (renesansne bunje, doduše debelo stilizirane) dok je gornji dio napravljen u tajskom stilu sa zelenim i narančastim crijepom i pozlaćenim tornjevima (prasatima).

Stilizirani bunjato

Velika palača dom je jednom od najsvetijih budističkih hramova (wat) u Tajlandu. Wat Phra Si Rattana Satsadaram dom je statui smaragdnog Buddhe po kojem je hram i dobio ime.

Smaragdni Buddha nije bio raspoložen za fotografiranje, ali zato Ležeći Buddha nije imao ništa protiv za nekoliko fotografija 🙂

Wat Phra Chetuphon Vimolmangklararm Rajwaramahaviharn ili kraće samo Wat Pho dom je jednoj od najvećih statua Ležećeg Buddhe u Tajlandu.

Jedan od najstarijih gradskih hramova, još iz vremena kralja Rame I, nalazi se pri samom vrhu najsvetijih hramova u Bangkoku.

Buddhine oči i noge ukrašena su sedefima dok su stopala ugravirana karakteristikama istinskog Buddhe
Pozlaćena statua Buddhe dugačka je 46 metara, a visoka 15 metara
Buddina poza jedna je od glavnih opisa budističkog božanstva u budističkoj ikonografiji, a predsatvlja Buddhin ulazak u Nirvanu i kraj svih reinkarnacija. Blaženstvo, u prijevodu 🙂

Wat Pho hram smatra se jednim od najranijih središta javne edukacije u Tajlandu, a cijenjen je ponajviše zbog škole tajlandske medicine i mjesto gdje se rodila tradicionalna tajlandska masaža.

A kad smo već kod masaže, naravno da nismo odoljeli otići na jednu.

Iako se originalna tajlandska masaža izvodi jedan na jedan, bez uporabe masažnih ulja ili losiona i traje barem dva sata, mi smo posjetili jedan od milijun masažnih salona gdje se istovremeno masira nekoliko osoba, a masaža traje pola sata ili duže. Na vama je želite li masažu cijelog tijela ili parcijalnu masažu.

Tehnika kojoj se maseri koriste je i dalje ista. Naglasak je na cjelokupnom tjelesnom kontaktu između klijenta i masera i ne samo trljanju ekstremiteta, već njihovom pritiskanju, rastezanju, lupkanju, ljuljanju….prilično opuštajuće i ugodno, ali definitivno neizvedivo ako izgorite na suncu kao što smo mi, pa smo se masirali samo jednom. U Bangkoku. 🙂

Na Buddhističke hramove i vijence od nevena i bijelog jasmina nailazili smo na svakom koraku

Wat Arun Ratchawararam Ratchawaramahawihan ili jednostavno Wat Arun vjerojatno je jedan od najljepših hramova u gradu. Nazvan Hramom Zore, po Hindi bogu Arunu, nalazi se na desnoj obali rijeke Chao Phraya i jedan je od posjećenih turističkih lokacija. Ulazi u hramove naplaćuju se 100 bahta (cc 20 kuna), a dress code koji podrazumijeva prekrivena koljena i ramena je obavezan. Ulazite li pak u samo svetište, obavezni ste skinuti cipele, što nije teško jer ste ionako non stop u sandalama 🙂

Prema nekim podacima hram se na ovom mjestu nalazio još u vrijeme dok Bangkok bio obična selendra, a u međuvremenu je građevina preživjela nekoliko kraljeva i isto toliko rekonstrukcija i restauracija. Posljednja je bila 2017. godine kad su se sve porculanske pločice i štuko ukrasi očistili i osvježili. Ručno.

U budističkoj ikonografiji središnji prang ima tri simboličke razine; prvu Traiphum koji ukazuje na sva područja postojanja, u sredini se nalazi Tavatimse, gdje su sve želje zadovoljene i na samom vrhu je Devaphum koji ukazuje na šest nebesa unutar sedam područja sreće.

Središnji toranj hrama (prang), građen u kmerskom stilu visok je između 66 i 86 metara, a ukrašen šarenim porculanom predstavlja planinu Meru, svetu kozmološku planinu s pet vrhova u hinduizmu, džainizmu i budizmu, te se smatra središtem fizičkog, metafizičkog i duhovnog svemira.

Četiri manja tornja u kutovima, urešena školjkicama i dijelovima porculana koji se nekad koristio pri stabilizaciji brodova koji su dolazili iz Kine, posvećeni su bogu Vjetra  Phra Phaiju

Lokacija na kojoj se danas nalazi kompleks Velike Palače originalno je bio naseljen velikom Kineskom zajednicom koju je Kralj Rama I preselio nešto niže, južnije na mjesto koje danas pripada bangkoškom Kineskom gradu ili famoznom Chinatownu.

Yaowarat cesta u prijevodu znači Mladi kralj, a naziv se odnosio na Kralja Ramu V koji je započeo gradnju ove kilometar i pol duge ceste oko koje se raširio Chinatown.

Chinatown u Bangkoku jedan je od najvećih Kineskih gradova u svijetu. Utemeljen iste godine kad i Bangkok kao glavni kraljevski grad (1782.godine) služio je kao dom brojnoj Teochew imigrantskoj kineskoj skupini.

Jedna od rijetkih zelenih oaza ovog milijunskog grada jest groblje koje je pripadalo upravo ovoj južnokineskoj imigrantskoj skupini koja je naselila Bangkok.

Skriveno između bučnih ulica i megalomanskih nebodera, groblje je zapravo napušteno i zapušteno, pa danas služi kao park ili rekreacijska zona.

Isprva nepristupačno područje van gradskih zidina, Chinatown je postao vodeći gradski trgovački centar krajem 19. i početkom 20. stoljeća, a danas je najviše poznat kao centar kineske gastro kulture s brojnim trgovačkim štandovima koji prodaju sve od kineskih čajeva, sušenih gljiva i brojnih homeopatskih preparata koje bi valjalo isprobati, samo kad bih znali kineski 🙂

Mi smo taman sletjeli 5. veljače na prvi dan kineske Nove Godine, koja je ovaj put u znaku smeđe svinje :), pa smo naravno pohrlili na proslavu.

Bio je to naš prvi susret s večernjom sparinom i gužvom tajlandskog glavnog grada te brojnim uličnim štandovima što prodaju sve i svašta, a najviše hranu. Što smo jeli, čitat ćete u zasebnom tekstu posvećenom samo i jedino hrani 🙂

You may also like