The second day in Milan started with a typical Italian breakfast and ended with a fancy dinner. Why? Well it was my birthday 😀 What did we eat you will read in a special post dedicated to Milanese cuisine.
Somewhere in between eating glorious Italian food we visited ancient gates of the city called Porta Ticinese.
This neoclassical structure was designed by Luigi Cagnolo and served as a toll-station at the beginning of the 19th century. The name originates from the Ticino River that traverses the Po Valley southwest of Milan and which was of great importance for the city. Since the river does not go through the city itself, during the Spanish rule, in the 17th century, an artificial lake was dug out, connecting two canals (Naviglio Pavese and Naviglio Grande) that used to transport goods to the city.
Today there are numerous restaurants and pubs here, but we came for a closed market that offers varieties of fresh and dry meat, breads and baked goods, cheeses, fruits and vegetables and Chinese souvenires. We’ve got some of the cured meats that we ate later and we got us a bottle of red wine. Because why not, it was my birthday! Complimenti!
Although the Lombardy region is known particularly for its sparkling wines the province is not abundant with local wine varieties, but to our surprise we went with an autochthonous Croatian grape variety called Croatina or better known in Italy as Bonadra.
The taste of wine is fruity with the aroma of blueberries, but it can leave you with a mildly bitter taste after drinking. Nothing that prevented us from drinking a whole bottle down the road to the Leonard’s museum.
On our way we stopped by the ancient columns in front of the church of Saint Lorenzo close to a public installation called Wall of Dolls.
The Wall of Dolls are hundreds of Barbies and hand-made rag dolls hanging from barbed wire as tribute to women lost to femicide crimes.
Our first cultural destination that day was Museo Nazionale Scienza e Tecnologia Leonardo da Vinci – the largest scientific-technological museum in Italy devoted to the Italian painter and scientist Leonardo da Vinci.
The museum, housed in the ancient San Vittore al Corpo monastery, was opened in 1953 and is divided into eight major departments dedicated to materials, transport, energy, communication, space, nutrition, science for young people and Leonard da Vinci and his science and art.
All departments have some kind of interactive laboratory for children and students, but for a tour around the museum you need three whole hours. At least.
The most interesting for us were replicas of Leonardo’s prototypes and models, and the exhibition called Food for People.
The #FoodPeople exhibition is dedicated to the changes that have marked the way we eat and the complexity of the food system and it was both interesting for a food consumer (me) and a food professional (Debeli).
The last stop before the ”exit through the gift shop” was a section dedicated to Transportation with a few locomotives, sailboats and airplanes.
Santa Maria delle Grazie is situated just ten minutes from the museum. It’s a church and a Dominican convent built by the wishes of Duke of Milan, Francesco I Sforza in the mid of 15th century. The church served as a chapel and a mausoleum for the Dukes family, but today it’s a popular tourist spot.
The main reason for the tourists is a fresco from the end of the 15th century made by Leo during his stay in Milan. Leo painted his Last supper in the refectory of the monastery (dining room) using new and innovative technique of painting on a dry wall rather than on wet plaster, so it is not a true fresco. Unfortunately, the painting started to deteriorate very quickly only to be bombed during the World war II. The complex process of restoration lasted for almost twenty years, but visitors today are able to spend only fifteen minutes in front of the painting with a professional guide. If you’re planning to visit Cenacolo Vinciano, keep in mind that tickets are bought online and picked up on the cashier’s desk.
After da Vinci’s Last Supper we went to my birthday dinner. Debeli surprised me with a fancy restaurant but you will read about that in our food post.
MILANO // drugi dio
Drugi dan našeg boravka u Milanu počeo je i završio slavljenički. Kako drugačije na moj rođendan 🙂 Nakon tipičnog talijanskog doručka u neposrednoj blizini našeg smještaja, a o kojem ćete čitati u posebnom postu posvećenom hrani, odvezli smo se do nekadašnjih vrata grada, takozvanih Porta Ticinese.
Neoklasična struktura građena prema zamisli Luigia Cagnole služila je u to vrijeme, početkom 19. st. kao mjesto za naplatu ”cestarine” ili ”ulaznice“ u grad. Ime potječe od rijeke Ticino koja siječe poznatu dolinu Po jugozapadno od Milana i koja je bila od velike važnosti za grad. Naime, kako rijeka ne prolazi kroz sam grad u 17. stoljeću, za vrijeme španjolske vladavine, iskopano je umjetno jezero Darsena koje je povezivalo dva kanala (Naviglio Pavese i Naviglio Grande) koja su služila za transport robe do grada.
Danas se ovdje nalaze brojni restorani i pubovi, a mi smo došli zbog natkrivene tržnice. Ja volim gledat cipele, a Debeli voli namirnice tako da sam mu našla zanimaciju 😀
Mercato comunale Ticinese nudi raznoliku ponudu svježeg i sušenog mesa, pekarskih proizvoda, sireva, voća i povrća i raznih điđi miđi. Mi smo se snabdjeli s nekim suhomesnatim proizvodima koje smo smazali nešto kasnije, a na licu mjesta ubili smo i bocu vina. Mislim, zašto ne, ipak mi je bio rođendan! Complimenti! Naime, uz tržnicu nalazi se i niz manjih prodavaonica koje prodaju donje rublje, svaštarije i vino. Na čaše i na boce. Deset eura boca.
Iako se u Lombardiji proizvode najviše pjenušava vina, pokrajina nije baš najbogatija lokalnim vinskim sortama, tako smo mi prstom u…izabrali ni više ni manje nego vino od autohtone hrvatske sorte vinove loze pod imenom Croatina / hrvatica ili Bonadra.
Okus vina je cvjetan uz aromu borovnica, no zna ostaviti blago gorkasti okus nakon ispijanja. Ništa što bi nas spriječilo dokrajčit bocu po putu do Leonardovog muzeja.
Usput smo se zaustavili pored antičkih stupova koje se nalaze ispred crkve Sv. Lovre, a u čijoj se blizini nalazi javna instalacija pod nazivom Wall of Dolls.
Stotine Barbie lutkica i ručno rađenih krpenih igračaka što vise na žici kao počast ženama žrtvama nasilja, umjetnički su projekt autorice pod imenom Joe Ring, koja je i sama bila žrtva nasilja nad ženama. Fino otriježnjenje nakon vina :/
U kvartu San Vittore nalazi se Museo Nazionale Scienza e Tecnologia Leonardo da Vinci, a radi se o najvećem znanstveno tehnološkom muzeju u Italiji posvećenom talijanskom slikaru i znanstveniku, Leonardu da Vinciju.
Muzej, smješten u drevnom samostanu San Vittore al Corpo, otvoren je 1953. godine, podijeljen je u osam glavnih odjela koji su posvećeni materijalima, prijevozu, energiji, komunikaciji, svemiru, prehrani, znanosti za mlade ljude te Leonardu da Vinciju i njegovoj znanosti i umjetnosti.
Svi odjeli imaju neku vrstu interaktivnih laboratorija za djecu i studente, a za detaljan razgled muzeja potrebno vam je barem 3 sata.
Mi smo se, naravno, najdulje zadržali kod replika Leonardovih prototipa i modela, te na izložbi pod nazivom Hrana za ljude.
Izložba #FoodPeople posvećena globalnim promjenama u načinu na koji proizvodimo i konzumirano hranu bila je zanimljiva ne samo jednom profesionalcu koji se svakodnevno susreće s namirnicama već i jednoj običnoj konzumentici.
Zadnja postaja prije suvenirnice bio je odjel posvećen Prijevozu s nekoliko lokomotiva, jedrilica i aviona.
Samo desetak minuta od Muzeja nalaze se dominikanska crkva i samostan Santa Maria delle grazie koje je dao izgraditi Vojvoda od Milana, Francesco I Sforza sredinom 15. stoljeća. Crkva je služila kao kapela i mauzolej za vojvodinu obitelji, no danas je isključivo turistička meka.
Naime, u refektoriju samostana (blagovaonica) nalazi se da Vincijeva Posljednja večera, freska s kraja 15. stoljeća koju je Leo napravio za vrijeme svog boravka u Milanu.
Slika koja prikazuje apostole u trenutku kad im Krist govori da će ga jedan od njih izdati trebala je ukrašavati sjeverni zid refektorija nasuprot zidu na kojemu je već bilo naslikano Raspeće Giovanni Donata da Montorfana. Dvije nasuprotne slike podsjećale su svećenike tijekom objeda na povezanost euharistije i Isusove muke.
Nažalost, sama slika je vrlo brzo počela propadati jer je Da Vinci izabrao tada inovativnu tehniku slikanja na suhoj žbuci premazanoj tankim slojem olovnog bijelila kako bi mogao slikati temperama i uljenim bojama te dobiti suptilne kjaroskuro prijelaze po kojima je bio poznat.
Freska je preživjela bombaški napad saveznika 1943., no vlažni zidovi prostorije uzrokovali su neprekidno propadanje slike. Složeni postupak restauracije trajao je gotovo dvadeset godina, tako da se posjetitelji smiju zadržati samo petnaest minuta ispred slike i to uz stručno vodstvo. Ako planirate posjet Cenacolu Vincianu imajte na umu da se karte kupuju online i podižu na blagajni kompleksa.
Nakon da Vincijeve Posljednje večere mi smo se uputili na našu rođendansku. Debeli mi je priredio debelo iznenađenje o kojem ćete čitati u zasebnom postu. Reći ću samo da je restoran nadmašio moja neočekivana očekivanja.
