TRIPPA ALLA MILANESE

Everybody knows that Italians are big gourmets and food lovers, but only when it comes to their own, Italian, cuisine. Pizzas, pasta, fresh tomatoes, mozzarella, olive oil, garlic and various aromatic herbs (basil, rosemary, oregano) are just some of the few ingredients out of what you can prepare simple and fast meal.

LA COLAZIONE / breakfast

Breakfast is very important in Italy, even when you do not have much time for it, it’s important to have a cappuccino and a brioche. However, Italians love coffee and they drink it all day, especially after a meal; they do not waste time on having it. They stand at the bar long enough to drink an espresso and they go on their way.

During our stay in Milan, however, we decided to have a somewhat slow breakfast at a local bakery shop that offers a variety of brioches, tarts (crostata), freshly squeezed orange juice and coffee, of course.

According to food portal dissapore.com Marotin holds second best place for traditional breakfast in Milan. Luckily, the pasticceria was ten minutes on foot from our accommodation.

Since the workday in Milan starts quite early, we found ourselves at the shop around 9 am. It was busy already, people drinking coffee at the bar or just picking something to eat on their way to work.

Debeli and I decided for full Italian breakfast that we ate at the gallery of the bar while looking at the people downstairs.

We had ham and cheese brioche and some sweet ones with chocolate and vanilla cream, with freshly squeezed orange juice (spremuta), cappuccino and a mocca. A perfect beginning of my birthday breakfast.

Cappucco, mocca, brioches, spremuta

Since our hostel offered only sweet breakfast for additional three euros per person, last morning we bought some salamis (parma ham, bresaola, mortadella) and cheese (ricotta, hard cheese) at the local store, having our own salty Italian breakfast in the room.

Most of the day we spent sightseeing, with no planned place for a decent meal, so as soon we would spot something worth of eating we’d buy it.Panzerotti is a savory fried turnover that is very similar to a small calzone, both in shape and in the dough used for its preparation. They originate from south of Italy, from the Puglia region.

Panzzerotti

Giuseppina Luini moved from there immediately after the Second World War and started making first panzerottis in Milan. Today her bakery is so popular that people stand in lines just to get their piece of this delicious meal choosing between some of the most common fillings like tomato and mozzarella, or spinach, mushrooms, and ham.

In the closed market at Porta Ticinese we found some quick bites to ease the long endless walks around the city.

Savory girella with zucchini

 

Dried beefs tongue, salami, bresaola, spianata piccante

 

IL PRANZO / lunch

We discovered this restaurant completely by chance, just wandering around Brera quarter thinking what and where should we eat. The restaurant is some kind of self-service mensa that offers both warm meals and cold sandwiches. You can choose between a couple of types of pasta (primo piatto) and meat and non-meat dishes (secondo piatto).

We decided to go for a tomato and cheese pasta with fried chicken skewers, bread, small bottle of red wine and a bottle of water.

Since the majority of the customers are people that work or live in the neighborhood it was difficult to find a free sitting place at around 1.30 pm when we came, but a warm meal was the best decision that day.

After lunch, you should always get something sweet and what’s better than sicilian cannoli? 🙂

We found a bakery shop / restaurant / pizzeria just right across the Duomo and went for a couple of cannolis, coffee and a green tea. The only good side was the view and a possibility to sit down, which costed us more. Italians have a thing: they charge you the sitting while having a coffee.

Anyways, the cannolis were pure butter, comparing to a fantastic ricotta cream cannolo from Princi panetteria.

Now, that is a real Sicilian cannolo: big as my palm, creamy ricotta cheese and a dash of orange peel. Fantastic!

Princi cannolo

Italians are fantastic pastry and ice cream makers so just to confirm this we visited a pastry franchise that offers various types of cakes, ice creams, coffees and hot chocolates. Cioccolati italiani use only Cacao Fino de Aroma that distinguishes it from other cocoas in the world. It has a fruity and flowery aromas and flavour with nutty malt notes.

Debeli had hot chocolate with whole nuts, which was, according to him, too sweet and I got a happy cone with a heart of melted milk chocolate, milk chocolate gelato from Colombia with 45% cacao, salted butter caramel gelato and milky cream with nutella. For additional price (€) they also added some whipped cream and a waffle.

Happy cone and hot chocolate

 

LA CENA / dinner

As soon as I decided that we’re going to Milan, I knew we had to try Milan’s risotto and tripes. I booked us a dinner in the traditional restaurant that was closed the evening we came. Worst of all is they didn’t send us any kind of notice. In general, you don’t close a restaurant not even when the chef is sick, only if it burns in a fire. And even than you leave some kind of information of what happened.

Since Michelin recommended the restaurant, Debeli sent a politely angry mail to the Michelin customer service pointing out the restaurants bad policy. We’ll see if this has some point next year when Michelin hand out their stars and recommendations.

Even with a bad experience with Trattoria Masuelli we didn’t end up hungry ’cause we ate our dinner at a local McDonalds, while risotto and tripes we had in a restaurant called Al Less.

Al Less is a restaurant / bike shop / flower shop with a big garden in a greenhouse where you can have your meal when the weather is warmer. Very nice interior with bolito dishes (one pot meal) with meat or without, that locals eat after 8 pm because majority of the restaurants opens around eight in the evening for the second time that day.

Risotto alla Milanese is one of the most common dishes of Lombardy region and its preparation is similar as to one of white (normal) risotto with the exception of adding some saffron spice that gives the yellow color. It’s very often served with a cross-cut veal shanks braised with vegetables, white wine and broth (osso bucco)

Risotto alla Milanese with osso bucco

Risotto Milanese first appeared in 1574 during a wedding of a daughter of Valerio di Fiandra that was a glassmaker of Duomo windows at that time. His colleagues put some saffron, which they used for glass coloring, in a white risotto turning it gold yellow which was very posh at the time.

Osso buco

Mine risotto was absolutely fantastic with a touch of grated cheese on top an tender meat whose leftovers I gave to Debeli who was enjoying his tripes cooked with some beans, tomato sauce, carrot and celery.

Tripes

Tripes (bisecca), which are usually served during winter times, used to be a Christmas Eve dish, but now you can cook them even at home. If you like them, of course.

We got homemade bread with olive oil and some spices with our meal and we were drinking red wine of the house and some Aperol spritz. Of course 🙂

Aperol spritz

Aperol spritz is a classic Italian cocktail consisting of Prosecco, Aperol and soda water. It’s a successor of a mixture of red/white wine and water that was drunk by Austrian soldiers while this part of Italy were under Austrian empire, and since they weren’t used to a higher alcohol percentage of Italian wines they watered them down.

Aperol goes fantastically well with pizza that we tried in a pizzeria I 12 Gatti on the fourth floor of Galleria Vittorio II Emanuele. It took us half an hour just to find the entrance that is hidden behind the entrance to Leonardo3 museum.

I had a filling nobody’s going to be here, since is very hidden, but I was wrong. Big time. We came just in time for dinner just like tens of other Italians. It was Sunday and the pizzeria was overcrowded. Luckily the waitress, soon, found us two available seats.

We ordered some appetizers and, along with homemade bread, olive oil and acceto balsamico, we got a plate with cold cuts like Parma ham, salami, lardo and mortadella. Lardo was the biggest surprise ’cause I don’t usually eat fat in this state, but this one just melted in our mouths. It was so soft and yummi!

Parma ham, salami, lardo and mortadella

Debeli ordered Cacio e Pepe pizza with four cheeses (fiordilatte, pecorino, parmigiano, caciocavallo) and sechuan pepper while my pizza Mortazza had mortadella, smoked provola and caciocavallo.

Cacio e Pepe
Mortazza

Both of the pizzas were delicious and satisfying.

Birthday dinner at Il Luogo di Aimo e Nadia was the biggest surprise of our trip. Debeli managed to book us a table in a very short notice, but he did an excellent job. This was our first ever Michelin restaurant that we dined together.

The restaurant, opened by partners Aimo e Nadia Moroni, is known by its exquisite food prepared by chefs Fabio Pisani and Alessandro Negrini and a beautiful interior done by an artist Paolo Ferrari.

foto: Francesco Bolis

Debeli was excited by the food while I was impressed by a gallery look-a-like interior. I was left speechless looking minimalist decorations on the table (just one small sculpture) and paintings on the walls.

We were served by a headwaiter, a sommelier and three waiters that were like ballet dancers at a theater. Light in their performance they didn’t disturb us not for a second with boring questions like: is everything all right? Of course everything’s all right, and more than that.

Eleven course dinner was like a fantasticlly done play whose directors were the chefs in the kitchen. All in total twelve of them 🙂

Bright light and absence of music reinforced the experience of eating some of the most delicious meals I ever had although we didn’t have anything unusual or to say exotic. The main ingredients were all Italian products like Ligurian shrimps or scallops from the Mediterranean sea, anchovies from Campania, veal from Piemonte, Polignano carrots, cucumbers, almonds and tomatoes from Apulia, celery, chickpeas, beans, red onion, black truffles, parmesan cheese….

At first glance, very simple dishes, that Debeli didn’t want me to photograph since I would be interrupting the meal and missing the whole experience, are fantastic combinations of various textures, flavours, aromas and a final look.

The dinner, in a two stars Michelin restaurant that is also on the list of one hundred best restaurant of the world, was a pleasure for all our senses and was worth every (Debeli’s) penny 🙂 Ti ringrazio, maialino mio!

Tortelli stuffed with ossobuco di Fassone with Sardinian saffron and Parmesan Bonati
Predessert (panettone, candied kiwi, cow’s cheese)
Bernina: goat ricotta mousse, juniper ice-cream, salty caramel and wild berries crumble
Sweets
Espresso

 

TRIPICE NA MILANSKI

Vrapci na grani znaju da su Talijani veliki gurmani i štovatelji hrane. Ali ne bilo kakve / čije, već isključivo vlastite, talijanske kuhinje. Pizze, tjestenine, svježa rajčica, mozzarella, maslinovo ulje, češnjak i razno aromatično bilje (bosiljak, ružmarin, origano) samo su neki od sastojaka od kojih se na brzinu i vrlo jednostavan način može pripraviti ukusno jelo.

LA COLAZIONE / doručak

Doručak se u Italiji smatra izuzetno važnim, pa čak i kad nemate puno vremena za njega, bitno je popiti cappuccino i pojesti brioche (kod nas znani croassani). Iako Talijani obožavaju kavu do te mjere da ju pijuckaju cijeli dan, a pogotovo nakon jela, ne gube puno vremena na nju. Nalakte se na šank, skrnu espresso i izgube se dalje u moru dnevnih obaveza.

Mi smo se, za vrijeme boravka u Milanu ipak, odlučili na nešto ležerniji doručak u lokanoj pekari koja služi slane i slatke brioche, crostate (tvrde pite), sok od svježe cijeđenih naranči i obaveznu kavu.

Marotin je prema preporuci talijanskog kulinarskog web portala dissapore.com bio na drugom mjestu kao najbolje mjesto za tradicionalan doručak u Milanu. Igrom slučaja, pasticceria se nalazila na desetak minuta od našeg smještaja.

Kako radni dan u Milanu počinje vrlo rano, tako smo se i mi već oko 9 ujutro našli u ovom majušnom lokalu na samom uglu ulice. Unutra je već bilo krcato 🙂 Svi na šanku naručuju i ispijaju kavu, galame i nadvikuju se.

Debeli i ja smo se odlučili za punokrvni talijanski doručak koji smo elegantno smazali na galeriji lokala odakle smo gledali graju na šanku.

Kušali smo, tako, slani šunka/sir brioche i slatke od čokolade i vanil kreme ispijajući sok od naranče, cappuccino (ja) i moccu (Debeli). Savršen početak (rođendanskog) dana.

Kako je naš hostel nudio doručak za dodatna tri eura po glavi, ali u ponudi su bili isključivo pahuljice i slatki proizvodi (merendine), a nama nekad treba samo mesina, posljednji dan, prije polaska na aerodrom, odlučili smo se na slani doručak u sobi. U obližnjoj trgovini kupili smo peciva, mortadelu, pršut i bresaolu uz malo ricotte, tvrdog sira i sok od crvene naranče, naručili kavu od domaćina i objedovali bogovski.

Većinu dana proveli smo u razgledu grada, bez ciljanog mjesta za objed (ručak) pa bi, čim bi nam oči vidjele nešto interesantno, odmah kupili nešto za gricnut.

Panzerotti su malene pržene pogačice punjene nekim od bezbroj nadjeva (mozzarella, pršut, rajčica, gorgonzola…), a oni koji se poslužuju u samom centru grada, kod Luinija, smatraju se najboljima u gradu. Uostalom, to može posvjedočiti i beskrajno duga koloni ljudi koja čeka na svoju porciju ovog prefinog zalogaja.

Panzerotti potječu s juga Italije, iz regije Apuglia, odakle se doselila i gospođa Giuseppina Luini koja je počela praviti prve panzerottije u Milanu, neposredno nakon Drugog svjetskog rata.

Na zatvorenoj tržnici Porta Ticinese ogrebli smo se za neke suhomesnate proizvode i jedan pekarski.

Girella salata alle zucchine ili slana ružica s tikvicama za par eura i salametina bili su spas u nekom gladnom trenu između ručka i večere.

Sušeni goveđi jezik, milano negroni, bresaola, spianata piccante

 

IL PRANZO / ručak

Na Arcadia Cafè nabasali smo sasvim slučajno, gruntajući kaj bi ručali. Dvoumili smo se između sendviča i tutto completo ručka, jer restoran nudi oboje i prevagnulo je ovo drugo. Ispostavilo se da je Arcadia neka lokalna radnička samoposlužna zalogajnica, jer smo mi upali taman u vrijeme ručka, oko pol 2, i jedva smo našli slobodan stol.

Talijani za ručak najčešće jedu nešto toplo skuhano i naručuju primo piatto, što je uglavnom nekakva tjestenina s umakom i secondo piatto ili meso. Nismo se dvoumili oko ove tradicije, pa smo i mi posegnuli za tanjurom tjestenine u umaku od rajčice i sira i pohanih pilećih ražnjića. Uz to smo, pravo talijanski, jeli peciva i pijuckali crno vino. Debeli se na kraju počastio kavom, a ja sam si uzela bocu vode jer kad kupujete dnevni meni u cijenu vam ulaze jedno jelo, dva peciva, voda ili kava.

Tako fino najedeni trebali smo gricnut nešto i slatko, a što je bolje od sicilijanskih cannola.

U samom centru pronašli smo kafić slastičarnu koji je ujedno i restoran pizzerija. Gran Caffe Visconteo grandioznog imena nasuprot katedrale nudi sve. Osim finih cannola. Zanemarit ću eklektično kičasti interijer i neki jeftini viskozni stoljnjak, ali ni slatko im nije bilo na vrhuncu. Na stranu da smo platili više, jer smo sjeli, ali cannoli su bili fino razočarenje. Ajde, barem smo odmorili.

S druge strane, cannolo siciliano koje je Debeli kupio u slastičarni / pekari Princi, u kvartu Brera, bio je čisto savršenstvo. Velik poput mog dlana, punjen pravom ricottom i dekoriran samo komadićem ušećerene korice narandže. Divota!

Cannolo siciliano

Inače, Talijani su sjajni slastičari i nema im premca u izradi pekarskih proizvoda i kolača. Osim možda Francuza, ali nećemo ulaziti u detalje.

U svakom slučaju prvi su kad je u pitanju đelato.

Cioccolati italiani su lanac slastičarni koje nude sladolede, kolače, kave i kakaa, a čiji je osnovni sastojak fino de aroma kakao koji ima voćne i cvjetne arome i okus lješnjaka i slada.

Debeli se odlučio za vruću čokoladu s lješnjacima, koja mu je bila preslatka dok sam se ja ugušila u sretnom kornetu koji se sastojao od mliječne čokolade iz Dominikanske republike s 45% udjela kakaa, mliječne kreme s nuttelom i slanog kremastog karamela. Naravno da su mi uvalili i šlag i neki keks, jer sve ide po principu; ti naručiš bazu proizvoda, a onda ti oni uvale još svinjarija da zarade još para. Uglavnom, nije mi žao iako mi je bilo zlo kasnije jer sam pojela cijeli sladoled. 🙂

 

LA CENA / večera

Čim sam odlučila da ćemo otputovati u Milano, znala sam da moramo kušati milanski rižoto i tripice na milanski. Rezervirala sam mjesto za večeru u tradicionalnom razvikanom restoranu koji je ostao zatvoren tu večer kad smo mi došli. Najgore što je bilo – nisu mi poslali niti objesili na restoran nekakvu obavijest. Zatvoriti restoran bez najave moguće je samo ako isti izgori. U ugostiteljskom svijetu to se ne dešava ni kad se chef razboli. Jednostavno se ostaje raditi bez obzira na sve.

Da stvar bude bolja, Tratoriju Masueli preporučio je i Michelin kojem je Debeli na dolasku doma poslao oštro pismo ukazujući na loše poslovanje restorana. Odgovor smo dobili. Vidjet ćemo hoće li to imati ikakvog rezultata dogodine kad se ponovo objave Michelinove preporuke i zvjezdice.

Unatoč lošem iskustvu s tratorijom, gladni ostali nismo jer smo završili u lokalnom McDonaldsu, a tradicionalne tripice i rižoto kušali smo u restoranu pod imenom Al Less.

Al Less je restoran koji ujedno funkcionira i kao prodavaonica biljaka i bicikala s velikim vrtom u stakleniku gdje se objeduje kad je toplije vrijeme. Zgodan ambijent gdje se služe uglavnom kuhana jela, poput raznih variva s mesom ili bez, a lokalci na večeru dolaze tek poslije 20h kad se većina restorana otvara po drugi puta taj dan. Talijani večeraju kasno i dugo, tako da smo i mi na večeru došli debelo iza pola deset, ali to nikome nije bilo neobično.

Milanski rižoto jedan je od najtipičnijih jela lombardijskog glavnog grada, a pripravlja se kao običan rižoto s tim da mu se dodaje malo šafrana koji mu daje žutu boju. Najčešće se servira kao prilog kuhanoj telećoj koljenici (osso bucco – kost s rupom)

Osso buco

Milanski rižoto prvi put se pojavio 1574. godine na stolu staklara Valerija di Fiandre, koji je u to vrijeme radio na prozorima milanske katedrale. Za svadbu Fiandrove kćerke njegovi kolege dodali su mrvicu mrvljenog šafrana, koji su oni koristili za bojanje stakla, u bijeli rižoto i tako je nastao žuti, milanski rižoto, simbol bogatstva i obilja zbog svoje zlatnožute boje.

Moj rižoto bio je vrhunski; kremast, dobro začinjen, s malo parmezana na vrhu i odlično spravljenim mesom. Kako nisam ljubitelj koštane srži, izbirala sam si najfinije komade meseka, a ostalo dala Debelom koji se u međuvremenu sladio tripicama.

Tripice na milanski (bisecca) još su jedno tradicionalno milansko jelo. Pripremaju se najviše u zimi, a poslužuju kao glavno jelo. Nekoć davno tripice su se pripravljale za badnju večer, no danas ih spravljaju na dnevnoj bazi. Naravno, tko ih voli.

Glavni sastojak su kravlje tripice, grah, sos od rajčice, mrkva i plavi celer.

Uz jelo nam je poslužen domaći kruh namočen u maslinovom ulju sa začinima, a usput smo pijuckali aperol spritz (ja) i Barbera crno vino kuće (Debeli).

Aperol spritz pio se na veliko tijekom boravka u Milanu, jer bi bila šteta propustiti ovaj klasični talijanski koktel koji se sastoji od prosecca, mineralne vode i gorkog Aperol ili Campari likera.

Koktel je rođen u 19. stoljeću za vrijeme Habsburške vladavine u Italiji. Austrijski vojnici koji su bili u službi u pokrajini Veneto vrlo brzo su prihvatili lokalne običaje ispijanja vina, koja su imala nešto veći udjel alkohola nego što su oni bili navikli. Dosjetili su se da bi vino mogli poškropiti s malo vode. Od tuda naziv spritzer koji se isprva sastojao samo od mješavine bijelog ili crnog vina s vodom. S vremenom se ova jednostavna mješavina apgrejdala do današnjeg vrlo popularnog koktela.

Aperol spritz inače ide odlično uz pizzu, koju smo imali prilike probati u pizzeriji na četvrtom katu Gallerije Vitorio Emanuele II. Trebalo nam je dobrih pola sata da nađemo ulaz, koji se nalazi u istom ulazu gdje i Leonardo3 muzej, samo što to nigdje ne piše.

Imala sam neki osjećaj da za ovu pizzeriju nitko ne zna, ali bila sam debelo u krivu. Došli smo taman na špicu kad i svi Talijani koji su izašli na večeru. Bila je nedjelja i pizzerija je bila krcata. Srećom našlo se dva mjesta za turiste namjernike.

Nakon što nas je konobarica ponudila čašom pjenušca dok čekamo, što sam ljubazno odbila jer sam bila pregladna i samo bih se strovalila negdje između dva stola, posjeli su nas pored poveće grupe Talijana, pa sam priliku iskoristila za malo prisluškivanja. Nemojte štogod zamjerit, ipak smo taman došli iz Skandinavije i la vita è bella 🙂

Kako smo bili očajno gladni i da ne skapamo dok se pizze ispeku, uzeli smo malo hladnih narezaka za predjelo koji su nam posluženi uz domaći kruh, maslinovo ulje i acceto balsamico.

Dobili smo pršut, salamu, slaninu i mortadelu. Malo sam se gnušala slanine, ali kad sam probala…..božedragi, pa to je fenomenalno. Tanko rezana slanina samo se rastopila u ustima i stvarno je bila sjajno iznenađenje večeri.

Debeli je izabrao pizzu s četiri vrste sira (fiordilatte, pecorino, parmigiano, caciocavallo) i sečuanskim paprom pod nazivom Cacio e Pepe (sir i papar :))

Cacio e Pepe

Moja pizza Mortazza bila je nadjevena mortadellom, dimljenom provolom i caciocavallom. Radi se o sirevima koji se prave tehnikom razvlačenja koja je najpoznatija pri pripravi mozzarelle, a izuzetno su ukusni i zasitni. Uostalom, kao i svi talijanski sirevi.

Mortazza

Mislim da ne trebam dodatno naglašavati da su pizze bile fantastične, a mi zadovoljni što nismo odustali od potrage za pizzerijom.

Restoran Il Luogo di Aimo e Nadia bio je najveće iznenađenje cijelog puta. Kako je Debeli u zadnji čas saznao kud putujemo tako je i u zadnji čas napravio rezervacije za moju rođendansku večeru i na tome sam mu neizmjerno zahvalna i sretna. Ne posjećuješ Mišelinove restorane svakodnevno, a ovo je bio naš prvi zajednički. I predivan.

Restoran koji su, prije pola stoljeća, otvorili životni i poslovni partneri Aimo i Nadia Moroni danas je poznat po izuzetnoj hrani koju pripravljaju Fabio Pisani i Alessandro Negrini, ali i po predivnom interijeru za koji je zaslužan umjetnik Paolo Ferrari.

Bez puno filozofije, Debelog je oduševila hrana, dok je mene impresionirao prostor ispunjen umjetninama. Naviknuta na previše cvjetnih i svjećnih dekoracija na stolovima, flaša vode ili vina, ostala sam zapanjena čistoćom prostora. Dojmile su me se slike na zidu, unikatno rađene čaše s vodom kao i po jedna skulptura na svakom stolu te stolice od kojih svaka ima svoj tapecirung.

Posluživala su nas domaćin restorana (maitre), somelier te tri konobara koji su restoranom klizili kao baletani na pozornici, a sama večera od jedanaest slijedova bila je poput vrhunski izvedene plesne predstave. Jaka rasvjeta i potpuni nedostatak glazbe, dodatno su pojačali užitak otkrivajući jelo u punom svjetlu, dok smo nesmetano mogli uživati u međusobnom razgovoru. Nešto što ne susrećemo svakodnevno.

Kuhari (dvanaest njih u kuhinji!) bili su redatelji ove predstave pod nazivom Le delizie del luogo, čija su djela prezentirali sjajno uigrani konobari dok smo mi bili samo gledatelji.

Gledatelji odnosno kušači koji su uživali u predivnom ambijentu, kušajući briljantno napravljena jela od sasvim običnih namirnica. Najegzotičnije što smo jeli tu večer bila je sipa. Sve ostalo su talijanski sastojci poput kozica iz Ligurskog mora, jakobovih kapica iz Mediterana, kampanijskih inćuna, govedine iz pokrajine Pijemonte, mrkve iz Polignana, krastavaca, apulijskih badema i rajčice, celera, slanutaka, graha, crvenog luka, crnih tartufa, parmezana…..

Naizgled jednostavna jela, koja mi Debeli nije dao da fotkam, jer bih valjda sve oko sebe, uključujući i mene, izludila blicanjem i škljocanjem, dobro su promišljene kombinacije okusa, tekstura i izgleda, a proizvod su timskog rada iza kojeg stoje brojne ruke i umovi.

Tortelli punjeni osso bucom, šafranom sa Sardinije i parmezanom Bonati
Prvi desert (panettone, kandirani kiwi, kravlji sir)
Bernina: mousse od kozje ricotte, sladoled od juniper bobica, slani karamel i drobljenac od divljih bobica
Kandirani limun, čokoladice, macroni

Večera u restoranu koji je Michelin nagradio s dvije zvjezdice i koji se nalazi na popisu sto najboljih restorana svijeta bila je užitak za sva naša osjetila i vrijedila je svake (Debelove) pare 🙂 Ti ringrazio, maialino mio!

You may also like

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *